Dva drugara se spremaju za maraton. Jedan trči 3x nedeljno tek toliko da ispoštuje plan, drugi religiozno pazi na pace i kilometre. Koji od njih će brže završiti trku, a koji se neće povrediti?
Tekst koji sledi pokušaj je analize jednog spektra rekreativnih trkača, gde su dva ekstrema štediša i kidalica. Nije test, nema pet pitanja na koja treba da date odgovor. Samo promišljanje u kojim granicama se svi krećemo i šta to zapravo znači za tok našeg treninga, rezultate i rizike. Pozivam vas dakle, na malo introspekcije!
Ako ovo zamislimo kao skalu od -5 do +5 u sredini bi bio savršen đak. Zapravo u sredini su profesionalni sportisti, jer profi sport sam prirodnom selekcijom odstrani i jedne i druge. Štediše jer naprosto neće nikada otkriti šta sve mogu a kidalice jer se ispovređuju. Kod rekreativaca, međutim, granice su dosta labavije pa po parkovima i rekreativnim klubovima možemo i te kako da analiziramo ovaj trkački fenomen.
Ko je štediša?
Klasičan štediša je onaj koji će uvek sam sebi korigovati plan tako da mu bude lakše. Ako danas treba da trči 6×800 naći će izgovor ili da istrči manje, ili da istrči sporije. Ako ima sreću da je u grupi koja i jeste malo sporije, trčaće sa uživanjem i časkati sa drugarima koji pored njega dahću i frkću.
Štediša je izvanredno svestan svoje konfor zone i jako teško će izaći iz nje. Ako to i uradi, naći će način da se u nju brzo vrati. Nešto ga je zabolelo, nije trenirao redovno pa mora da uspori, boli ga želudac… patike su nove…
Prepoznaćete ga po opuštenom maniru biranja trka, po tome da ne razmišlja previše o oporavku, jer se zapravo neće ni istrošiti na trci i po tome da retko ili nikada neće razviti trkačku povredu (oštećenje).
Šta su prednosti i mane ovog ekstrema?
Štediša zapravo, nikada ne sazna svoje granice, jer mu je ideja da dugo trči na laktatnom pragu neopisivo odvratna. Aman to boli ljudi – a trčanje treba da prija! Sa ovim zapravo nema problema, dokle god je to ono što je iskrena želja, a ne racionalizacija straha.
U tom ključu – štediša će uvek biti među najsporijima u svojoj grupi i poslednjima koji prođu kroz cilj. Ali to zaista i nije toliko bitno.
Druga opasnost leži u propuštanju treninga i ležernom vraćanju na iste, gde će, najčešće nesvesno, štediša ipak preterati.
Konačno, trčanje bez napredovanja ume da bude dosadno čak i najopuštenijim rekreativcima, pa možete očekivati da štediša promeni i sport.
Savet za štedišu je da odaberu jednu trku godišnje i za nju pokušaju da se spreme sa makar 80% maksimuma. Jednom u životu treba testirati svoje granice jer se magija uvek dešava baš na njima.
Ko je kidalica?
U najekstremnijem slučaju kidalica ne sluša nikoga seme samoga sebe. On ne prati plan grupe nego jurca prvi jer može i zna da može više. Čak i kada objektivno ne može, izvući će poslednji atom snage u cilju.
Kidalice dolaze na sve treninge, i slabo osluškuju svoje telo. Ako osete bol ili nelagodnost po pravilu će usporiti prekasno.
Večito vuku hronične povrede i skoro uvek stradaju pomoćni elementi: tetive, ligamenti, zglobovi jer napreduju sporije od mišićne mase i srčanosti naše kidalice.
Šta su prednosti i mane ovog ekstrema?
Kidalica napreduje brzo – zbog toga što je savestan trkač i sve odradi malko preko svojih mogućnosti u početku će biti izrazito napaljen na trčanje. Prijavljivaće se na sve trke, uvek pokušavati da pobedi svoj PB.
Ali svaka kidalica naiđe na svoj Vaterlo a to je ona trka posle koje telo više nema kud i pauza je neminovna. Od stepena kidanja zavisi i koliko dugo će ostati van staze, a kidalicama je (pogađate) to zaiste previše teško.
Nekada toliko izgore posle trke da im se trčanje zgadi doživotno.
Savet za njih je da zaista prate program i savete trenera i da se makar i zagrevaju ekstremnije. Trebalo bi da odaberu 2 A trke po godini i do 4 B, da ne trče sve i svašta i da pokušaju da nađu satrkača koji je malo sporiji od njih koji će da ih vuče nazad po potrebi.
Mešavina oba ekstrema
Kako ništa nikada nije crno belo (ili crveno zeleno kao na našoj slici) svesni ste da u svakome od nas leže oba potencijala. Nekada se štedimo, nekada kidamo, ali verujem da je važno da osvestimo naše slabosti i prednosti kako bismo ih vremenom i ispravili.
Ko je čitao moje tekstove zna da sam ja u velikoj meri štediša. Ali naiđe tako period kada se i kidam. Prošla godina je bila kidanje po broju trka a štednja po treniranju. Dovela me je u čudan svet polupovreda i laganom građenja forme po drugi put.
Kliknite na anketu i recite nam: da li se prepoznajte u štediši ili kidalici?
[poll id=“64″]
4 komentara. Leave new
Kombinacija ova dva ekstrema. Cesto propustim trening, ali kad treniram, ne stedim se, trudim se da izvucem maksimum, od samog starta krenem jako, poslednjih km-dva, zavrsavam najbolje sto mogu, ako se pre toga ne preforsiram.
Verujem da nije lako 🙂 I prepoznajem se u tome!
Opisa me (100% kidalica) kao da me znas 100 godina 🙂
Popravio polumaratonsko vreme 30min u roku od 8 meseci, i da, trenutno ne trcim vec mesec dana zbog povrede ahilove tetive, i da, uzasno mi tesko pada 🙂 🙁
🙂 Što više trkača upoznajem to se slika bolje kristalizuje! Samo hrabro sada dok se oporavljaš i nauči nešto iz te greške 😀