Dugo smo razmišljali kako da sučelimo vesti o Beogradskom maratonu koje čiamo poslednjih dana, i na kraju smo odlučili da se pozabavimo onim čime niko do sada zapravo nije – samim trkačima. To je ono čemu smo posvećeni sve ove godine na sajtu i to je ugao iz koga posmatramo sve što se događa na trkačkoj sceni u zemlji i šire. Ali krenimo redom
Većina medija je do sada prenela istu vest – da je Beogradski maraton ove godine nije uvršten u kalendara Evropske atletike, da je Atletski Savez Srbije nezadovoljan saradnjom sa njima i da na neki način pere ruke, a tim povodom oglasio se i Beogradski maraton sa svojim saopštenjem, da je u pitanju maliciozno tumačenje problema na kome se uveliko radi. Beogradski maraton je kompanija koja ima partnere i poverioce, kada jedni ne uplate novac, nema dovoljno za nagrade i tu je nastao problem. Ali trka nije ugrožena. U aprilu će se trčati jubilarni 30. Beogradski maraton.
Editors note: u međuvremenu je izašla vest da je BGD Maraton suspendovan od strane Evropske atletike, pa korekcija da je suspendovan samo Running 4 all sertifikat, što je PR Evropske atletike objasnio u dopisu koji je novinarima stigao. Dakle, maraton nije suspendovan (ne može ta institucija da suspenduje privatnu trku :)) već su samo povukli taj sertifikat.
Šta on podrazumeva? Da je trka bezbedna za učesnike i da zadovoljava standard Evropske atletike. Više o tome OVDE. Šta to znači za domaće trkače? Manje više ništa. Za strance? Pa opet ništa, da li vi gledate da l’ trka ima taj sertifikat kada trčite po regionu i svetu? Ovo je pre svega poruka za Beogradski maraton od strane Evropske atletike, imamo problem, hajde da ga rešimo.
Beograd zaslužuje veliku trku
Hajde da počnemo od nečeg sa čime svi (minus dežurni hejteri) možemo da se složimo:
Želimo i potreban nam je veliki maraton. Ove godine nas čeka 30. Beogradski maraton. Organizatori najavljuju – najveći do sada. Očekujemo oko 8.000 trkača na maratonu i polumaratonu.
Naša misija je bila da do 2020 na maratonu imamo 20.000 trkača. Što maratonaca, što polumaratonaca. Ovim tempom, bićemo blizu po prijavama ali daleko u odnosu na finišere. (Izgleda da oko 30% prijavljenih trku ne završi, što je pitanje za drugu temu).
Ali maraton nam treba. To je najveća sportska manifestacija i najbolji PR za jedan grad. Veliki gradovi imaju velike trke, a svako ko je imao sreću da trči u nekom od njih, zna o kakvoj energiji na ulicama je reč. Kratka slika na Njujork:
https://www.instagram.com/p/BP5CLx0AKrc/?tagged=newyorkmarathon
Želimo to u Beogradu. Potrebno nam je. Želimo da Srbija potrči. Želimo da jedne godine otvorim vesti i ne vidim nijedan retardirani komentar: zašto nam zatvarate ulice zbog glupave trke. Želimo da trčanje svima uđe u krv i da ako ne možeš da trčiš, dođeš do najbliže tačke gde možeš da navijaš.
Jer, brojke rastu
Ako pogledamo brojeve finišera polumaratona za poslednjih deset godina dolazimo do porasta od oko 400%.
Maraton namerno nisam uključila, jer su ti brojevi znatno skromniji, rast manji ali trend neosporan. Davne 2007. samo je 177 trkača i trkačica završilo trku, prošle godina njih 665 (rast oko 300%)
- 2007: 719
- 2008: 772
- 2009: 930
- 2010: 999
- 2011: 1268
- 2012: 1514
- 2013: 1847
- 2014: 2230
- 2015: 3125
- 2016: 5149
Poređenja radi, legionarni lider – Ljubljana je prošle godine imala 7300 finišera na polumaratonu. A njima je tek 21. i ne, nisu sve stranci, većina trkača je lokalna. Dakle – može. Samo je stvar kulture trčanja.
Ko su ovi ljudi? Odakle dolaze trkači? Pogledajte vaše komšije, vaše parkove i ulice. Videćete sve veći broj rekreativaca na njima. Naš sajt čita sve veći broj ljudi, samo kroz Beogradski trkački klub prošlo je preko 2,000 i završilo polumaraton kao diplomsku trku.
Volimo da verujemo da smo pogurali ove brojeve, ali istina je da ste SVI VI AMBASADORI TRČANJA. U svojoj okolini i zajednici. Od par kilometara nedeljno na kraju se stigne i na polumaraton. Manji broj ljudi pređe i granicu maratona, ali za našu vizuju – samo trčanje je važnije od dužine.
Maraton već dugo vremena nije samo atletika
Svetski rekord na polumaratonu je 58:23, a na maratonu 2:02:57.
Prvi polumaratonac prošle godine (Srdan Samarđžić) trčao je 1:11:05.
Od pet hiljada prijavljenih i tri hiljade finišera na atletičare na maratonu otpada možda 50 učesnika. 0.1%
Zato kada pročitamo da maraton nije više u kalendaru Evropske atletike, rekreativcima to ne znači ništa. Koliko trka se održava u regionu koje nisu u tom kalendaru (99%).
Atletičarima to znači da se rezultati na stazi neće priznati. Kako Beograd i nije maraton koji se trči za brzinu, ovo zapravo ni njima ne znači mnogo.
Objektivno gledano, na polumaratonu i maratonu imate zapravo tri sporta:
- atletičari (svakodnevni trening, prvi red kidaju se za nagrade i bodove) 0,1%
- brzi rekreativci (treniraju 4 do 6 puta nedeljno, kidaju se jer im je vreme jako bitno) oko 8% ako stavimo da je granica za muškarce oko 1:30
- rekreativci (treniraju 3 do 4 puta nedeljno, vreme im godi, ali presudno je da završe, pričaju dok trče, putuju na više od par trka godišnje) oko 92%
Suštinsko pitanje je kome su organizatori posvećeni? Postoje trke gde se lome rekordi – idite u Berlin. Postoje trke, poput Njujorka gde se trči za slavu. Postoji i elita u Bostonu. Postoji i Kula, gde Zdravko Mišović sjajno balansira između rekreativaca i nagrada za najbrže.
Postoje i trke, poput Dubrovnika, gde je organizator svesno odlučio da ne zove elitu, ne plaća im prevoz i smeštaj i nagrade već svu svoju energiju usmeri ka rekreativcima. I isplatilo se – o ovoj trci se sve više priča, a njena vrednost za novac (šta dobijate za startninu je nenadmašiva u regionu).
Bilo kako bilo – jedan aspekt ne sme da uguši drugi.
Kuda zapravo idemo? Ili: šta trkači žele?
Dva su principa spojena u maratonu, kao trci: ljubav prema sportu i biznis. Trka mora da bude profitabilna i održiva. Najgore što može da vam se desi je da budete na državnim jaslama. Zdrave trke su samoodržive. Ali profit ne sme da nadiđe ljubav prema trčanju.
Prosečni rekreativci nemaju pojima ko organizuje Beogradski maraton. Da ih intervjuišete na ulici, verovatno bi 80% mislilo da je to ili grad ili neko oko Šaše Đorđevića.
Ne interesuje ih svađanje i dnevna politika. Posebno ih ne zanima ko kome duguje novac.
Oni očekuju i zaslužuju da ko god organizuje tu trku to radi pošteno, sa principom „mušterija je uvek u pravu“ na umu, a mušterija (oni koji kupuju startninu i daju vam lepu sliku za novine jer ih je najviše) su obični ljudi, poput mene, koji muku namuče da spuste svoje vreme ispod 2 sata ili da jedva završe trku. Oni žele:
- povoljnu cenu startnine
- lepu majicu kao suvenir
- okrepne stanice
- zabavu pored staze – muzika, bubnjari
- minimalno čekanje pre i posle trke
- digitalne brze rezultate
- osmeh pri svakom dodiru sa organizacijom
- navijače
https://www.instagram.com/p/BEQppUoyi_D/?taken-by=trcanje
Malo osmeha mnogo vredi na trci!
Omogućite nam takvu trku i ne postoji pozitivni ili negativni PR koji će moći da vas ocrni ili nabeli. Dela govore više od reči. I trkači to umeju da cene.
Kako stvari stoje, ove godine trčaćemo 30. put ulicama Beograda. Vidimo se na maratonu!