Iako meditaciju, opuštanje tela i uma posmatramo potpuno odvojeno i drugačije od bavljenja sportom, zapravo sport može biti meditirajući (opuštajući za mozak). Jedna novija američka studija bavila se ovim pitanjem i pokazala da postoje načini da „utišamo“ mozak.
Redovno vežbanje može pomoći da delovi mozga budu „tiši“ odnosno „mirniji“, pokazalo je ovo istraživanje.
Reakcija na određene zvukove i eliminacija pozadinske buke
Većini nas je potrebna pauza za mozak i, mada to može zvučati kontra-intuitivno, razvijanje vaše rutine vežbanja možda je samo jedan od najefikasnijih načina da do toga dođete.
Pomenuta studija, sprovedena na Nortvestern Unverzitetu (objavljena u magazinu Sports Health), je zapravo istražila da li sportisti procesuiraju zvukove drugačije od drugih, posebno gledajući na njihovu sposobnost isključivanja okolnih zvukova.
Pošto sportisti moraju biti u stanju da se „isključe“ od buke kakvu stvara gužva ili drugih zvukova oko sebe da bi se fokusirali tokom takmičenja, naučnici su pretpostavili da su oni na neki način razvili sposobnost slušne obrade.
Da bi testirali ovu ideju, uključili su 495 univerzitetskih atletičara (takmičara), iz različitih sportova, i 493 studenata koji se ne bave sportom. Svima je merena aktivnost mozga pomoću elektroda dok su pokušavali da razlikuju slog „DA“ koji su im puštali uz pozadinsku buku. Otkrili su da su mozgovi sportista responsivniji na taj zvuk „DA“ od mozgova drugih studenata.
Vodeći istraživač, doktorka Nina Kraus objasnila je da su njihovi mozgovi praktično bili tiši/mirniji, jer su oni razvili ovu sposobnost mozga kroz svoj trening. Mozak se menja kao odgovor na tu vrstu ponovljenog iskustva.

Ne moramo bežati na tiho mesto, dovoljno je da se fokusiramo
Ova sposobnost da se fokusiramo i odmorimo mozak od spoljne (ali i unutrašnje) galame i da on postane „mirniji“ je takođe jedan ključ za meditaciju, relaksaciju i otpuštanje stresa. Obično meditacija funkcioniše tako što se isključimo od spoljnih stimulansa na određeni vremenski period i to tako što zatvorimo oči i sedimo na mirnom mestu.
Prema ovoj studiji, mi zapravo ne moramo fizički da se izdvojimo od raznih distrakcija da bismo postigli isti taj efekat. To možemo postići regularnim vežbanjem, bilo da je to timski sport ili individualni.
Skoncentrišite se samo na sledeći korak
I profesor psihologije sa univerziteta u Sidneju, Dejvid Alais, tvrdi da za mnoge ljude sport jeste meditacija. Neki sportovi upravo zahtevaju neverovatan fokus gde morate da isključite „ometače“. Penjanje je jedan primer gde penjač mora biti potpuno skoncentrisan samo na sledeći korak, tako da sve ostalo nestaje iz njihovog uma. Slično je kod surfovanja, dok surfer jaše talas, fokusira se smao na liniju horizonta.
Mnogi sportisti ulaze u tu zonu koncentracije i to jeste vrsta meditacije jer eliminišete sve ostalo ali držite jednu stvar jasnu u svojoj glavi. Obično ne posmatramo sport na ovaj način, ali on definitivno može biti meditirajuća aktivnost.

Isključivanjem spoljnih stimulansa okrećemo aktivnost mozga od spolja ka unutra
Iako odmaramo mozak od pozadinske buke svakodnevnog života dok se bavimo sportom, prof. Alais ipak tvrdi da mozak tada ne postaje „mirniji“ već se pokreće drugačija vrsta aktivnosti mozga. To je takva moždana aktivnost koja je autogenerisana, reflektujuća, smirena.
Dok meditirate vi isključujete spoljne stimulanse, ali deo vašeg mozga postaje veoma aktivan. To funkcioniše na principu klackalice, jedan kraj se spušta ali drugi ide gore. Na neki način to može biti vežbanje „preuzimanja kontrole hardvera“ našeg mozga. Još bolje, u svetu gde je spoljašnja stimulacija neumoljiva i sve dok postoje nadražaji sa svih strana, mi ćemo biti zarobljeni njima i naši umovi će biti zauzeti obrađivanjem onoga što vide, ali to (voljno isključivanje) nam daje šansu da pritisnemo pauzu i dozvolimo da drugi deo našeg mozga dobije primat.
Bilo da to radimo vežbanjem, meditacijom ili tehnikama relaksacije, sve to podržava sličan proces, onaj koji je nedovoljno iskorišćen kod nas većine: Pruža nam predah!