Trkači reporteri

Trčanje je promenilo sve – Ljubljanska razglednica

Nema komentara

Ova priča počinje mnogo pre maja ove godine. Počinje onog momenta pre ne znam koliko godina kada je neko na fejsu objavio sliku svog ogromnog uspeha, istrčanog polumaratona.

Meni u tom trenutku nepojmljivo deluje mogućnost da momak ili devojka mojih godina ima snage, volje, zaludnosti ili kako god želite to da nazovete da se upusti u takvu avanturu, da 16 ili više nedelja muči sebe i trči određen broj kilometara.

Budi ta osoba?

Pokušam da budem kao on/ona, da trčim, ne ide, izgovori najrazličitiji, od hladno je, preko nemam patike, vremena, do jebi ga – ostalo je samo 8 nedelja do beogradskog maratona – ma sledeće ću godine. Stručnjaka koji daju “prave” savete je i previše, o pogubnom uticaju na kolena i ledja, posebno dvometraša da ne pričamo. Konačni rezultat – odustajanje posle par kilometara po kraju.

Ne mislim za sebe da sam trut, lenj ili tako nešto, više sam nedisciplinovan, bar što se tiče stvari koje ne želim dovoljno jako, bar u tom momentu. Možda sam zato i studirao koliko sam studirao

Ljudi koji me poznaju, znaju da me ne drži mesto. Da sam stalno u pokretu. Nikad u kući. Sa putovanja na putovanje, sa jezika na salsu, pa nazad na jezik. Iz setnje na bajs, sa bajsa na basket, pa onda na pivo itd. Shvatate poentu. Samo trčanje nikako da mi se ostvari. Ali verujem u onu da sve dođe na svoje mesto u nekom momentu, valjda ako dovoljno jako želiš. S godinama čovek menja prioritete, sfere života, nauči da vrednuje sitnice, jednostavno evoluira.

Godine prolaze

Godine prolaze, a ja gledam slike ljudi na fejsu, nisu to više samo neki anonimusi, kurta i murta, to su već ljudi sa kojima sam delio učionicu, prostor izmedju garaža za dečiju igru, sa kojima sam igrao basket – svi oni imaju zajedničku stvar – oni trče.

To je jedna od pozitivnih stvari socijalnih mreža, što koliko mogu da te demorališu i iznerviraju slike i postovi nekih dosadnjakovića koje ni sam ne znaš zašto imaš u prijateljima (drugar ih zove sisači energije) toliko neki ljudi imaju sposobnost da utiču na promenu i to ogromnu, pozitivnu naravno. Druga krajnost bi bila gašenje fejsa, bacanje androida ili jabuke u kantu i vratiš se na siemens s35 ( f.u zakleti ljubitelji Nokije).

Ja jednostavno nikada nisam pokušao da budem lik koji će na taj način pokušati da nekom drugom skrene pažnju na svoj život. Sad mislim da bih trebalo.

Šta se dogodilo?

Nemojte me shvatiti pogrešno, ja sam prezadovoljan svojim životom. Devojkom, porodicom, prijateljima, i svim drugim ljudima koji me okružuju na ovaj ili onaj način, kao i stvarima kojima se bavim.

Ali jednostavno nisam lik koji voli da drugima prigovara i davi ih kao zmija žabu zbog izbora koje su napravili.

Ipak, ako ste došli do ovog dela mog i više nego opširnog posta, pretpostavljam da vam trenutno nisam dosadnjaković, i da želite da znate sta se sledeće desilo.

Desilo se trčanje

Maj mesec, 120 ljudi ispod Brankovog mosta, pa na atletskoj stazi u Košutnjaku, pa na Adi. Kao školarci. I staro i mlado. Od 15 do 60 godina po slobodnoj proceni.

U početku to su ljudi sa kojima se stidljivo pozdraviš, koliko god komunikativan i opušten bio. Povremeno razmeniš i malo više reči. Dolaziš do prvog piva, pa onda i pice. Zajednička ekskurzija u NS na noćni maraton. Trka zadovoljstva. Prva medalja. Opet pivo, ovaj put slavljeničko. Lude ekipe, navijanje, BURT, Running Tribe, Zagrepčani, Sarajlije, Atletski klub ovaj i onaj, ali i naš BRC. Ok, postao sam zaluđen.

Kraj oktobra, Ljubljana. Grad prepravljen Lumpijima i trkačima iz celog sveta. Energija na startu koju u životu nisam osetio, trnci koji prolaze kroz celo telo od pomisli na ono što te čeka u naredna dva sata. Euforija. Bubnji u ušima.

Stara Mo

Ljude koje sam viđao na treningu sam viđao češće nego bilo koga drugog iz okruženja. Trener sensei-čigra-skočko-duracell, majka troje dece na pragu pedeset sa energijom dvadesetogodišnjakinje, čovek kojeg je verovatno BIA poslala po zadatku ali mu je glupo da nam kaže, vojnik, bračni par brži od svih ostalih, stjuardesa na pragu penzije, lik koji se stalno žali na bolove u kolenima, penjač-gorski spasilac wannabe, vegetarijanka koja bi da bude vegan ali nosi kožne cipele i dalje jer ih kupila ranije, krav maga nerdy lik, mladoženja koji hoće da smrša pred svadbu, ćelavi lik koji obožava Državni posao i koji ne prestaje da me zasmejava, IT novosađanka na motoru, IT devojka pod punom ratnom opremom koja šalje najredovnije trkačke izveštaje iz najrazličitijih krajeva sveta, stariji i mlađa arhitekta, crnogorka koja neće da radi vežbe snage, crnogorka koja vredno radi vežbe snage, mlada pravnica koja izgleda kao bilo šta drugo sem pravnica koja ode i sama istrči hvarski polumaraton, ronilac I folkloraš – svet prepun paradoksa.

stara-mo-na-pocetku
Stara Mo pred start trke

Svi oni čine Staru Mo i imaju možda samo jednu jedinu zajedničku stvar – oni trče. Kuvali su se na 40+, smrzavali na 2,3 stepena iznad nule, dolazili povređeni samo da vide ostale, dolazili posle velikog gubitka da se opet osete živima. Ljudi iz I1, I2 i I3, II1 I II2, kao i Ljubičanstveni, svi su istrčali zacrtano u Ljubljani iz najrazličitijih pobuda.

Na sve njih sam ponosan. Zašto? Zato što nisu odsutali, zato što se bore, zato što su postali polumaratonci.

stara-mo

Trkačima

Ponosan sam i na Lazar Mitrovic što je sam spremio polumaraton uz pomoć aplikacije. Dobiješ dete, i pored toga što mu svako veče pripremaš dohranu da bi u četvrtom mesecu izgledao kao najslađi osmomesečni sumo rvač, ipak nađeš vremena da istrčiš zacrtano za taj dan. Hvala Nikola Aleksic i Ljubi što su ga najglupljom opkladom svih vremena naterali da bude tvrdoglava mazga koja nije odustala. Možda i dobijemo večeru, kad se dogovore ko plaća. I Strahinja Kraljevic i Maniću, koji su ga pratili po Banjičkoj šumi. Ipak ništa bez Mirjam Mitrović, ipak je ona aminovala ceo projekat.

Hvala i Dunja Mišeljić, Laura K, Nada Tubic, Katarina Ivanović, Marina Lutovac, Marko Radosavljevic, Bosko Vukajlovic, Dzoni Unkovic, kao i svim drugim ljudima koji su me podstakli da počnem da trčim, na ovaj ili onaj način.

Zahvalnost dugujem i Belgrade Running Club i ADIDAS školi trčanja koja je spojila nespojive, koja je obećala da će svako od nas 120 biti u stanju da trči sat vremena bez prestanka ako bude redovan na treninzima, tri puta nedeljno, nedeljom u 8 ujutru – to mi je bio pakao. A da, šta bre sat, ja sam trčao 01:49:47.

ADIDAS Škola trčanja & Beogradski trkački klub pred start
ADIDAS Škola trčanja & Beogradski trkački klub pred start

Hvala i više nego ludoj ekipi Prvog dva, čiji sam punopravni član u međuvremenu postao, a naročito onima koji su me svaki put čekali posle dvočasovnog maltretiranja Coach Neba Nebojsa Obradovic. Dragoljub Milosavljevic, Stefan Ilic, Fabok Miloslav, Ivan Radenkovic, ali I ličnom pejseru Veroljub Zmijanac, koji me je gurao u bukvalnom smislu reči u Ljubljani i preko mog trenutnog limita.

screenshot_3

U stvari, još jedna jako bitna stvar, limiti ne postoje, sve je to luda glava – još jedna od životnih lekcija sa Ljubljanskog maratona.

Svima gore nabrojanim dugujem ogromnu zahvalnost, jer sam zbog njih postao ovo što sam danas – polumaratonac .

Prijateljima i porodici

Naravno, hvala i prijateljima i porodici koja nas je bodrila na ovom ludom putovanju, nadam se da smo ih inspirisali bar malo, između ostalog i ćaletu/poslodavcu, dežurnom hejteru, koji nas je hrabrio rečima: “Pi*** vam materina avetna, plaćate da trčite po bijelom svetu, umesto da pravite đečinu. “

I naravno, hvala Njoj, bez čijeg dosađivanja ne bih ni ovog proleća krenuo na trčanje, koja me čini najponosnijim što je posle pretrčanih 500m sredinom maja, došla do 10km u Ljubljani. Sledeća stanica, 21km na 30. Beogradskom maratonu.

Prava ljubav
Prava ljubav

Svi oni su mi pokazali da se može sve sto se poželi.

Vama

A sad poruka za one najstrpljivije koji nije mrzelo da pročitaju ceo tekst:

Promeni nešto, izađi iz rutine, svakodnevne kolotečine, koliko god zadovoljan ili nezadovoljan bio svojim životom, trči, šetaj, pedalaj, skijaj, planinari, putuj, uči jezik, ples, gitaru, uradi nešto zamislivo, pa i nezamislivo, nešto promeni.

Izađi napolje, ovog momenta. Ok, ne moraš baš ovog momenta, završi ručak, posao ili sa obavezama u toaletu.

Dušan na cilju
Dušan na cilju

P.S. Šalu na stranu, nemojte ovo shvatiti kao reklamu iako možda izgleda tako – što se mene tiče, samo ustanite i izađite napolje, i već ćete napraviti promenu. A ja ću biti ponosan i na vas.

#adidasskolatrcanja #belgraderunningclub #brc #staramo #ljmaraton#seeyououtthere

http://skolatrcanja.com

Igor Vojnić Zelić: Spartatlon – sama reč kaže, jedna od najtežih trka na svetu
Vojskovođa u patikama – intimna razglednica iz Budimpešte
Tags: ,

Povezani članci

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed