Trkači reporteri

Quebec City Maraton: Bol i ja [REPORTAŽA]

39 komentara

Kad me je jedan od lokalaca upitao nakon trke ‘Da li je vredelo pošto se jedva krećeš,’ rekla sam ‚Nisam sigurna.‘ Najradije sam htela da mu kažem ‘Not at all!’ no nisam želela da obeshrabrim budućeg trkača. Jer trčanje jeste sjajna stvar.

Uglavnom pričaju kako je istrčati maraton super, kako prvi maraton treba da bude uživanje, kako nije u pitanju cilj, već put, kako se puno nauči o sebi, ishrani itd. Sa istrčanih tri polu-maratona u zadnjih godinu dana, očekivala sam da ću i maraton istrčati sa guštom i jedva sam čekala da sa osmehom pređem crveni tepih maratona u Kvebeku. Umesto toga, celu trku su obeležili: bol i nedopuštanje sebi da bacim sve mesece treninga, pažljivo planirane ishrane i psihičke pripreme. No, da krenem ispočetka.

Zašto maraton?

Čisto začikivanje sebe i testiranje svojih mogućnosti. Redovno trčim od kraja 2010. i nikakve trke nisu bile na pameti dugo vremena. Jednostavno, živela sam u državi sa prilično razvijenom trkačkom kulturom i bilo mi je žao ne iskoristiti sve te staze, dobru klimu i divnu prirodu. Prvi polu-maraton je došao relativno kasno, 2012. Od tad sam istrčala još dva, a kad sam istrčala drugi u maju ove godine, odlučih se na ultimativni izazov: 42.2 km.

Pripreme

Krenula sam od optimalnog programa sa ovog sajta. S obzirom da imam trkačku bazu, a kako mi je bilo puno da treniram 6x nedeljno, trčala sam 4x nedeljno. LSD dužine sam povećavala po svom nahođenju, tako da, kad je počeo taper, imala sam iza sebe jedan trening od 32 i tri od 30km. Najviše sam se bojala Zida i posebnu pažnju sam posvećivala raznim, izgleda uspešnim, strategijama probijanja istog.

Trka

Quebec City Maraton je od raznih strana proglašavan za jedan od 10 najlepših na svetu , jer se trči kroz dva grada: Quebec City i Levis, i to oko veeelike reke St. Lawrence, a završnica je na crvenom tepihu u bajkovitom i za Kanadu neobičnom gradu: starom gradu glavnog grada Kvebeka. Još jedna od posebnosti je da brojanje dužine počinje od 42.2 km. Iako sam u početku bila zabrinuta, ispostavilo se kao odličan psihološki efekat jer je nekako lakše suočiti se sa krupnim brojkama na početku. Ovako, kad na 32. kilometru vidiš natpis ‚10km‘, ne misliš da treba da dođeš do ogromnog broja 42, nego da treba da istrčiš jos sitniš od 10km.kvebek

Neki su govorili da ima opasna brda, ali nakon polu-maratona u junu, gde je bilo nekoliko brda od oko 300m uzvišenja (elevation), ova brdašca od oko 100m uzvišenja su bila blago neozbiljna. Međutim, sve vreme se trči na betonu, a zadnjih 15km na autoputu. Za one koji su završili između 6 i 7 sati, trka je počela u 7:30. Za ostale u 8:30. Bilo je između 1.800 i 2.000 maratonaca. Temperatura ujutru oko 10, kasnije oko 26 stepeni. U jednom od magazina koji su nam dali bila je reportaža o Novosadskom maratonu, te najave za Beogradski 2014, što me je posebno obradovalo.

Organizacija je bila vrhunska. Prvo su nas brodom i onim žutim školskim busevima prebacili na startnu poziciju, pace bunnies su se trudili da nas opuste, a posebna atrakcija je bio Maratonmen iz Australije koji je bio obučen u odelo Super, pardon Maratonmena. Lokalci su isto pravili atmosferu na svoj način: banerima (tipa: ‘Chuck Norris did not even try to run a marathon. You did. Go!’), uzvikivanjem imena učesnika (‘Go, go, Danidžela’ :)))) ili piknikovanjem sa prijateljima na travi pored staze (taman da ti daju još jedan dobar razlog da odustaneš i pridružiš im se). Osveženja su bila na svaka 2km: voda, sunđeri, gatorade, neko čudno pićence ljubičaste boje sa ukusom nekog alkohola (davalo se u količini od oko 2 supene kašike), banane, pomorandže, a bilo je i bendova koji su nas budili iz zombi stanja. Kuriozitet je da nas je voditelj pre početka trke pozvao da se pomolimo, jer, kao sto reče ‚Božja pomoć će vam trebati.’ Nekoliko sati kasnije će mi biti jasno na šta je mislio.

Trka je počela odlično. Odlučila sam pratiti pace bunny koji je ciljao vreme od 4h30min. Bio je jako druželjubiv, sve vreme pričao sa svojim ‘štićenicima‘, bodrio nas, čestitao kad pređemo svakih sledećih 5km, opominjao da ne propustimo nijednu stanicu za osveženje. Toliko sam se uživela u okruženje da sam nekad išla sporije zarad snimanja i slikanja. Međutim, već oko 10. km počeo je da se javlja bol u, ni manje ni više, nego zadnjici. Taj bol se javio u 3-4 navrata tokom treninga dužine, ali kako je brzo nestajao, nisam obraćala pažnju. Katastrofalna greška. Bol se sporo, ali sigurno proširio na celo područje do kolena, i na trenutke bio je toliko jak i oštar da, da sam se saplela na neki kamen, mislim da ne bi bilo šanse da ustanem. Oko 25. km sam ozbiljno razmišljala da odustanem, ali kako od medicinara, koji su u početku revnosno krstarili oko nas, nije bilo ni traga, te kako pomisao da ću možda morati da prepešačim ostatak se činila u tom trenu daleko zastrašujućom opcijom, odlučila sam da nastavim da trčim, iako usporenije.

U međuvremenu pace bunny se iz simpatičnog bradatog Kvebekvanca sa roze ušima transformisao u blješteću zvezdu vodilju. Iako se grupa polako osipala, bojala sam se, ako ga izgubim iz vida, da će bol ipak savladati. Za divno čudo, Zid, kojeg sam se toliko plašila, nisam udarila. Možda jer sam se kontinuirano hranila od 7.km; počev od gumenih bombona, gelova, a i isprobala sam sve na meniju stanica za osveženje.

Maratonman

Umesto misli da ja to ne mogu, javio se bes na sebe što se nisam pravilno istezala, te pozabavila uzrokom bola tokom ranijih meseci. Pet kilometara pred kraj sam ciljala creva sa vodom gledajući samo da završim agoniju. Trčala sam da stanem. Sanjala sam na javi kako ću samo da se ispružim, spavam 50 sati, i zaboravim na ovu muku.

Nijedan od onih ‚zvaničnih‘ razloga zašto sam se odlučila na ovo mučenje nije više imao smisla. Ništa ne pobeđuje bol. Ni crveni tepih u završnici nije bio zanimljiv; predstavljao je dodatnih tupavih 100 m koje moram da pređem.

Proklinjala sam Britance što su početkom 20. veka povećali dužinu maratona da bi Njihova Veličanstva mogla da posmatraju kraj trke iz svoje prefinjene palate. Kao da 42 km nije bilo dovoljno! I onda napokon finish line. Mučenju je kraj! Napokon! Jeste da su me ubrzo svi mogući bolovi savladali, jeste da nisam mogla da sednem dobrih sat vremena nakon toga, ali bila sam zadovoljna sto je mučenje, pardon maraton, iza mene. Vreme: 4:32.

Zaključak

Love hurts. Marathon hurts. Bilo mi je jako krivo što nisam uživala na ovoj trci kao na prethodnim. Umesto da ovo bude najsjajnija zvezda na mom trkačkom nebu, jer ni u jednu trku nisam unela toliko treninga, vođenja računa o ishrani, neumornog listanja i gledanja svega o maratonu što mi dođe pod ruku itd., moj maraton se moze opisati samo jednom rečju: mučenje.

No, shvatila sam da:

  1. Maraton jeste ozbiljan biznis. Svako zabušavanje skupo se plaća.
  2. Pre svega sam trkački hedonista, a ne takmičar.

Trčanje je za mene uživanje uz malko slatkih muka. Ništa veće od toga nije vredno. Ili možda da? Vreme će pokazati.

Subotičani istrčali 212km Ultrabalaton trke [FOTO]
Peščarski maraton – Neka malo drugačija trka

Povezani članci

39 komentara. Leave new

  • A ja planiram pariski maraton u aprilu 2014. Meni koristan tekst i nadasve zanimljiv. Šteta što nije duži.

    Odgovori
    • Hvala Zeljko. Srecno sa pripremama! 🙂 Bas sam gledala neke snimke sa pariskog; trasa deluje zaista magnifique! Nisam zelela puno da duzim, da se ne izgubi poenta. Ovako, svako ko se priprema za maraton moze da napise mini-roman, jer ima zaista puno toga.

      Odgovori
  • izvinjavam se autorki teksta ali vreme od 4h32min.imaju uglavnom nespremni takmicari koji trckaraju do 30km i onda setaju do kraja…takmicari koji su spremni trce sve vreme i tempom od 5 min.po km i brze..

    Odgovori
    • Misljenja su razna. Srecom, pa imam Nike aplikaciju, koja, kad i sama ne mogu da verujem da sam toliko trcala, lepo me podseti. 🙂 Nisam profesionalni sportista, ali mislim da ce se vecina sloziti da vreme zavisi od brojnih faktora: 1) da li se trci sa bolom u dupetu 32km ili ne 😉 2) kolika i kakva je trkacka baza takmicara; 3) kakvo je vreme (oscilacije od 15 stepeni u par sati!); 4) na cemu se trci (autoput na upeklom suncu); 5) godine trkaca itd.

      Odgovori
    • po tebi ko trci preko 4sata(4“30h)ne treba da trcim maratone ???

      Odgovori
      • otprilike da si u pravu..mislim da postoji maraton u Kosicama Slovacka gde je time limit 4h(za taj znam,verovatno da postoje mnogi za koje ne znam),onda Bostonski..bolja opcija za njih(4 30)je polumaraton po mom misljenju…dva puta sam posle 30.km morao da stanem imao sam vreme 2h 10min(podgoricki mar.) i da sam setao do kraja imao bi 4h 10 min.,oba puta sam odustao jer ta vremena ne znace puno po mom misljenju…vidimo i autorku teksta na slici kako finisira a u pozadini dekica od 70 godina takode zavrsava maraton..

        Odgovori
        • Vreme za maraton od 2:10?? Svaka cast, ali bar ja sam rekreativac i mnogo mi je vaznije da uzivam u svemu (okolini, volonterima, samoj trci), nego da jurim vreme. Boston, Njujork su elitni maratoni sa dugom tradicijom i uveli su limit da bi nekako smanjili navalu takmicara. Obicno maratoni u Kanadi (koji nisu walk & run kategorija) zahtevaju da takmicari zavrse trku za 5 sati. Ovo za 4 sata prvi put cujem.

          Odgovori
          • I da, ni na jednoj slici objavljenoj ovde nisam ja. U pitanju su ljudi koji su zavrsili pre mene. 😉

          • Mislim da je gospodin mislio na vreme 2:10 u trenutku odustajanja (30km). Što znači istim tempom vreme do kraja preko 3 sata. Nije loše vreme za dobrog rekreativca, ali pošto je naglasio da je odustao, smatraćemo da je tvojih 4,5 sata bolje od toga 🙂
            Ja ću reći svoje iskustvo. Polumaraton trčim 1:45, rekreativac sam, ali to ne znači da maraton trčim 3:30, naprotiv, maraton nisam uspeo da istrčim iz prvog pokušaja ni za 5 sati, morao sam da stanem zbog bola. Nadam se da ću uspeti sledeći put 🙂
            Čestitke za tvoju borbenost Danijela, samo napred! Super tekst

        • u Kosicama je limit 6 sati, seres bezveze (http://www.kosicemarathon.com/en/main/propsj_full.php).

          ti, koji si dva puta riknuo i odustao na 30km, se podsmevas nekome ko je istrcao maraton?!

          pa kako te covece nije sramota?

          Odgovori
          • kada budes istrcao maraton za 3h onda se javi…neko je istrcao maraton za 4 32 i velika stvar odma da se pohvali i pise reportazu,moz misliti velika stvar…istrcao sam 11 maratona,i nikad sporije od 3 ipo…

          • Džaba kad si nula od ljudskog bića, a i to tvoje vreme je diskutabilno, sa obzirom da nigde nema ni imena ni prezimena… Mene bi bilo sramota da pišem to što ti pišeš…

          • Dragane,
            Razumem tvoj sentiment ali hajde da se ne vređamo. Postoje i drugačiji stavovi i sve je okej dok ne udaramo po ličnosti.
            Anonimnost je mogućnost koju svako može da (zlo) upotrebi.
            Svako bira kako će i dali će da se predstavi zajednici.

          • Kad vidim da neko ko, ko se ni ne potpisuje ovde, pise to sto pise, ne mogu da cutim. Njegovi komentari da Danijela ne treba ni da trci jer joj je vreme 4:32 su direktno vredjanje i omalozavanje njenog truda, a i truda mnogo drugih ljudi koje znam, pa makar da su to reci vrhunskog sportiste ili nekog ko zapravo samo sedi za kompjuterom i kucka, a da zapravo nikad nije potrcao (sto je verovatnije). Uostalom, koliko trkaca poznajes, a znam da ih znas mnogo, koji se tako ponasaju?

          • ti si sljam i nula

          • Dragi goste,

            Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali na sajtu negujemo tezu da je svako ko trči – trkač(ica), i da istrčano vreme po trci nije merilo kojim se vodimo da bismo objavili reportažu.

            Danijela nam je dočarala atmosferu jednog sjajnog rekreativnog maratona i prenela svoje iskustvo, koje poziva na oprez i vredno je kao opomena budućim maratoncima i maratonkama.

            Omalovažavanje nečijeg truda nije način da se uđe u argumentovanu raspravu, i molim vas da se uzdržite od takvih impulsa.

            hvala svima na komentarima i doprinosu 🙂

          • Mihailo Živković
            oktobar 24, 2013 12:04

            Gledaj, za početak se potpiši imenom i prezimenom. Jadni su svi ti tvoji rezultati sa takvim stavom u životu. Tuga.

        • Ništa onda, kakav Boston, nije to izazov za Vas! Ako ste imali vreme od 2h 10min gledaćemo Vas u Riju 2016!!! Samo još malo da protrčkarate do tada i to je to!
          Nonsense! :/

          Odgovori
        • Ja imam istrčanih 16 maratona i ultramaratona. Trčao sam i povređen, i umoran, i nedelju za nedeljom, i nikada nisam odustao. Jednom sam na olimpijskom triatlonu pao sa bicikla i morao kasnije na ušivanje ali opet sam ga završio.

          Možda nemam tvoju brzinu ali bar mogu da stanem iza svakog rezultata umesto da jurim neko vreme koje je zapravo smešno u kontekstu profesionalnog sporta pa da odustanem kad vidim da sam precenio svoje mogućnosti…

          Odgovori
        • Džabe ti sav uspeh kad ne uživaš u samom činu trčanja. Ono što ti radiš je dokazivanje, verovatno zbog nekih ranijih kompleksa, mora da si bio najbagljaviji u školi pa su te svi zezali.

          Odgovori
    • Милош Панић
      septembar 5, 2013 04:14

      Nije sve u vremenu, ima nesto i u uzivanju 🙂

      Odgovori
    • Postoje takmicari i postoje rekreativci. Steta sto ti, kao takmicar, ne umes da prepoznas razliku, niti da cenis neciji trud i hrabrost. Tuzno…

      Odgovori
  • Čestitke na prvom maratonu. Šteta što nije bilo ugodnije iskustvo, ali biće još trka…

    Odgovori
  • Ovo je, svakako, jedan od najlepših i najinspirativnijih tekstova o trčanju koje sam pročitala. Putopis se prožeo sa pričom o trudu i
    naporu kroz koje čovek pobeđuje samoga sebe. To je jedino vreme i jedini
    rezultat koji se meri i računa.

    Jedna od onih priča koju mi je žao kada završim. A ja se nadam i nastavku, ako ne o ovom maratonu onda o nekom sledećem 🙂

    Odgovori
  • zalosno je i tuzno..mislim na komentare,vredanja,posebno od ljudi koje i ne poznajete…izgleda da neko ko drugacije misli nema pravo da to kaze a da ne bude zigosan zbog toga

    Odgovori
  • tekst je dobro napisan i pohvale zbog toga i to je to

    Odgovori
  • Au, bre, kakva se ovde debata rasirila! Hvala na lepim komentarima. Kao sto Anka rece, u pitanju je pobedjivanje sebe. Bol (piriformis sindrom, tipican za maratonce!) je skoro pa nestao (zahvaljujuci vezbama), tako da se nadam da cu u januaru moci da trcim neku od indoor trka. Nema odustajanja, ali ni ambicioznog forsiranja. 🙂

    Odgovori
    • Mihailo Živković
      septembar 12, 2013 09:42

      Danijela, da li mi možeš reći kako si sanirala povredu, zato što i ja vučem identičnu već skoro 2 meseca. Sa istom sam istrčao Hvarski polumaraton i intenzitet tog tupog osećaja i povremenog bola se menja vremenom. Nekad skoro iščezne, pa se ponovo javi. Poslednje što sam koristio je Lioton 1000 i led. Unapred hvala na odgovoru. Pozz

      Odgovori
      • Izvini, Mihailo, molim te, ali tek sad videla pitanje! Ne gledam cesto komentare…. Ova vezba (link postavljen gore u komentarima) mi je najvise pomogla; bas lepo istegne taj majusni piriformis. U pocetku sam je radila 2x dnevno po 3 ponavljanja od po 40 sekundi i odmah se oseti poboljsanje. Sad je radim 3x nedeljno. Isto ove vezbe joge su super: http://www.youtube.com/watch?v=QlgDPA9o21A Nista drugo nisam koristila.

        Odgovori
        • Mihailo Živković
          septembar 20, 2013 08:39

          Veliko hvala na odgovoru. Dok trčim imam tup osećaj u tom delu noge. Kad se posle trčanja istegnem, bude mi bolje. Nadam se samo da tome ima kraja. Biću uporan. Led, Lioton 1000, istezanje…

          Odgovori
          • Nema na cemu. Hm, mozda nije u pitanju piriformis, jer kod mene vise je bio ostar, nego tup bol. Mozda je kod tebe neki od gluteusa (maximus ili medius). Dobra fora kako da budes siguran da li je piriformis je da utvrdis da li si overpronator (pogledaj neke svoje snimke sa trka ili tako nesto), tj. da li suvise opterecujes unutrasnju stranu stopala kad trcis (jer onda se misici u dupetu dodatno rotiraju i stopalo, prilikom dodira sa zemljom, ti se vise uvlaci ka unutra. Nije bas ocigledno; mora pazljivo da se gleda.) Ili, cim pocnes da radis ovu gore vezbu (sa prebacenom bolnom nogom preko kolena u lezecem polozaju), ako osetis kako se bolno mesto lepo isteze, onda jeste piriformis. Ne znam sta je Lioton, ali kad su bolovi u pitanju, verujem samo u adekvatne vezbe. Srecno!

          • Mihailo Živković
            septembar 23, 2013 08:33

            Radim te vežbe i osećam kako se lepo isteže, tako da sigurno jeste. Tvoji saveti su mi mnogo pomogli i za to ti veliko hvala. Istežem se 2 do 3x dnevno (posle treninga obavezno). Već tokom trčanja manje osećam, da tako definišem – tupu bol u toj regiji.

  • Nebojsa Atanackovic
    septembar 10, 2013 13:46

    Hvala za putopisni maraton, uživao sam u čitanju. Što se bola tiče, da nisu bilu u pitanju grčevi? Da nisi uzimala previše hrane i tečnosti (iz straha od dehidratacije)? čudno je što je već na 10km to počelo. A možda se tu potkrada neki mišićni disbalans, možda preko zime malo više vežbanja mišića core-a (leđa, trbuh), tehnika trčanja (forefoot landing, barefeet running, visoka kadenca). U svakom slučaju maraton je long term projekat. Niko se nije ostvario prvi put, možda nastaviti sa polumaratonima, ubrzati se dovoljno, dati telu još vremena da podigne aerobni kapacitet i navikne na training load, raditi na tehnici, snazi i onda probati opet!

    Odgovori
    • Nema na cemu. Ma ja sam prezadovoljna sto sam toliko istrajala u treninzima i zavrsila! Kakvo vreme, kakvi bakraci! Inace, prema poslednjem polu-maratonu, trebalo je da stignem za oko 4:15-4:20. Sto se povrede tice, mogla sam da trckaram i nije bilo da nisam imala kontrolu, te mislim da je ipak bol. Ova vezba sto pocinje na oko 5:08 mi je JAAAAKO pomogla: http://www.youtube.com/watch?v=9BU9ZJyIXmo. 2 dana pred trku sam popila oko 10l vode i 1l zelenog caja. Nedelju pred trku sam pila oko 4l vode; inace pijem oko 3l. Mozda su se elektroliti razudili? UH sam jela 2 dana pred (nedelju dana pred trku nisam radila carb loading, vec samo jedan nesto jaci UH obrok dnevno), dok dan pre sam jela normalno. Na dan trke (ustala u 2:30am) sam jela ovsenu, bananu i popila oko 1.5 litra vode (nisam uopste spavala, ali vece pre sam se naspavala). Bol se pojavljivao i tokom treninga, te ne verujem da je bas do ishrane. Sad cete svi opravdano drvlje i kamenje na mene, ali vrlo, vrlo retko (1 nedeljno mesec dana pred trku) sam radila istezanje i zagrevanje. Od kad trcim ne radim te vezbe. Mrzelo me je. Mislim da je to najveci problem. Sad sam ubacila jogu jednom nedeljno i obavezno istezanje od bar 15min nakon svakog treninga. I ispisah roman! :/

      Odgovori
  • Na osnovu prvog puta, čovek nikakve zaključke ne treba da donosi. U potpisu: životno iskustvo.

    Odgovori
  • svaki maraton je izazov za sebe. Često čujem komentar da oni koji trče maraton i nisu baš normalni, da im nešto nedostaje, da je to samoubistvo za organizam. Recimo samo da su svi ljudi drugačiji, u tome i jeste lepota življenja, zašto bismo radili sve kao i ostali, što ne bismo bili svoji? Zar nije podvig pokušaj da budeš što bolji i zar nije hrabro pomerati granice bola ili smo svi u urbanoj sredini postali razmaženi?

    Odgovori

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed