Krajem avgusta imao sam zadovoljstvo da učestvujem u jednom od najvećih događaja u svetu skyrunninga: CCC, koji je mali brat UTMB-a (Ultra Trail de Mont Blanc trke). CCC znači Courmayeux, Champex, i Chamonix, što su sela na početku, u sredini, i na kraju staze trke.
Trči se pola kruga Mont Blanca suprotno kazaljkama na satu na planinarskim stazama. Dužina trke je 101km i ima 6000m ukupnih uspona. Ukratko dosta. U jednom komadu. Bez duže pauze.
Cilj je bio biti brži od izlaska sunca
Trčao sam istu trku pre dve godine, ali nisam bio tako uspešan. Završio sam, ali posle skoro 23 sata, i sa mnogobrojnim problemama sa stopalima. Ovog puta sam hteo da poboljšam svoje vreme, i da u Chamonix stignem pre nego što sunce izađe narednog dana. Znači, za najviše 20 sati. Znao sam da će to biti teško. Ali u isto vreme sam verovao da mogu da postignem taj cijl. I tako, na dan trke, stajao sam na startu i video veliki izazov pred sobom, ali sam istovremeno bio miran. Znao sam da sam dobro trenirao, uprkos maloj prehladi u julu. Bio sam spreman. Sve je bilo lepo u tom trenutku.
Nego, zašto sam bio tu?
Zašto uopšte trčim ove trke? Za odgovor na ovo pitanje, moram da objasnim dve stvari. 1) Zašto trčim, i 2) zašto trčim u planinama.
Trčim jednostavno zato što volim osećaj prevazilaženja sebe i osećaj da sam zdrav i živ. I volim druženje sa ljudima koji imaju isti stav prema životu kao ja. Koji koriste svaki dan da napreduju. Koji su srećni.
A zašto u planinama? Pa to je isto jednostavno – zato što su planine lepe i čiste, a priroda je najčešće netaknuta. Planine su kao igralište za mene, gde mogu da gledam divokoze i orlove, da vidim ogromne vrhove i beskrajne doline sve dok trčim po interesantnim tehničkim stazama. Po mom mišljenju, ne postoji bolje mesto za trčanje.
Fokus na lepotu
Ali, vratimo se nazad do Courmayeura, odnosno na početak trke koja bi bila jedna od najtežih stvari koje sam ikad uradio u svom životu. Na početku smo se peli od Courmayeura odmah do vrha prve planine, Više od 1500m uspona na deset kilometara. Posle toga je usledio ‘jednostavan’ izazov od 91km, dve međunarodne granice, i još 4500m penjanja. Po mom mišljenju, u toku trke tolike dužine čovek treba da misli o stvarima koje nemaju veze sa trčanjem. Fokusirao sam na lepote planine i prirode (slikao sam se malo), i na lepe staze. I mislio sam o mnogim stvarima.
Najukusniji paprikaš
Jeo sam i pio kad god sam mogao i sve što sam mogao. Gelovi, keks, slanina, sir, coca cola, i tako dalje. Bilo šta. Jako je važno da čovek misli o ovim stvarima kad trči toliko dugo. Takođe, imao sam sreću da mi je moja devojka bila pomoćnik. Ona je za mene skuvala paprikaš sa pastom. Posle 55km to jelo je bilo najbolja stvar koju sam probao u životu. U isto vreme sam promenio čarape, i obuo ih na stopala, na kojima su izrasli plikovi.
Pada mrak
Kada je pao mrak oko 20h, počeo sam da koristim lampu. Ponekad je lakše kada imaš samo malu mrlju svetlosti ispred sebe, zato što možeš da se koncentrišeš na to.
Posle nekih 72km i 12 i po sati, stigao sam u Trient, na granici između Francuske i Švajcarske, kao 308. po redu takmičar. Bio sam mrtav, ali sam znao da ne mogu tu da ostanem. Posle male pauze, nastavio sam put, znajući da imam još samo 29km.
Posle toga, poslednja stanica je Vallorcine posle 83km, pred poslednji uspon do ‘Tete aux Vents’ u ‘Aiguilles Rouges’ (900m).
Misija uspela
Nakon što sam prešao Flegere posle 94km, poslednjih 7km istrčao sam za sat vremena, toliko sam bio srećan i uzbuđen. Stigao sam u Chamonix posle 19 sati i 30minuta i zazuzeo 297. mesto, od ukupno 1500 učesnika (prvi je završio posle 12 sati a poslednji za 27 sati). Bio sam mrtav umoran, ali pun sreće.
Ovo je bilo jedno od najboljih iskustava u mom životu.
1 komentar. Leave new
Respekt,respekt! Iskrene cestitke na postignutom rezulatu <3