Vesti

Maratonac trči povratnički krug

Nema komentara

„Ženo, pa svaka ti čast!!! Da još uvek imaš ovoliko snage i volje, volu bre rep da iščupaš. Pa care!“

Leto je. Trčim svoju prvu brdsku trku, pošto sam odlučila da džogiranje gradom podignem da viši nivo (od bar 500m nadmorske 🙂 ) i tako spojim dve ljubavi – planinu i trčanje.

Prelazim je sa lakoćom, a ove reči mi se vrte ko neka mantra u glavi, i baš sam ponosna na sebe. Posebno kad na delu sa najvećim usponom ostavljam iza sebe nekoliko devojaka i to puno mlađih, al ne zato što sam bliža medalji ili bolja od njih, već što vidim da su godine donele iskustvo, da sada tačno znam kako da rasporedim snagu i na kom delu staze šta da uradim.  Završila sam je četvrta.

Bila sam u baš dobroj formi. Cele prošle godine. Nekoliko puta nedeljno kapuera. Pešačenje. Stene. Plivanje. Čak i malo skijanje. Trčanje.  Pa odem na odmor, i tamo po Evropi tražim gde imaju trke, da mi te dve nedelje budu zabavnije…

I tako, aktivno, prolazi vreme, bliži se kraj godine, kada donosim odluku da ponovo, posle duže pauze, trčim beogradski maraton. Vidim spremna sam. Plan je da samo održavam kondiciju u kontinuitetu cele zime i da je to to… Al ne lezi vraže, planovi su tu da bi bili osujećeni, život da bi se sa nama poigrao, a i taj đavo valjda nikad ne spava… Završavam na hitnoj i poprilično teškoj operaciji.

I tako u sekundi staje sve! I ne da više ne mogu na taj maraton, nego mi i šetnja do kraja ulice teško pada. Odjednom od one žene, postajem ovo. A predivna kondicija, jačina, entuzijazam, volja, radost, sve – pada u vodu… Uz fizičko mirovanje na koje si prinuđen pre i posle, i za šta nema pravila koliko će trajati, lako se i psihički potone.

Počela sam da se bojim da će mi sve sem ležanja napraviti problem, tako da mi se ništa više ne da da radim. Al opet, ni ležanje nije dobro, sva sam se povila, ugojila, umrtvila nekako, bezvoljna postala, pa mi ni to nikako ne prija. Pat pozicija. Ali pat nije i šah-mat!

Hvala onom ko izmisli gsp. Pre neki dan sam potrčala za autobusom. I gle čuda – mogu! Ne osećam ni bol, ni preteranu nelagodu, ni strah, ništa. Ok sam! I padne odluka! Vraćam se! I jutros sam tako, posle četiri meseca skinula pidžamu, izvukla patike iz kutije, obula ih, navukla helanke, zakopčala jaknu, stavila šal i kapu, i istrčala svoj prvi počasni krug. Povratnički.

Ok, malo mi je ipak frka, i umorila sam se brzo, dosta sam troma. Ali polako, do aprila ima još vremena. Mislim da ćemo se ipak sresti na startu. A cilj? Rekla sam sebi da nije bitan, kolko uspem uspem, da se uvek može odustati, ispešačiti, najvažnije je probati, početi. Smoći sada snage bar za to, a posle će se sve u hodu iliti trku rešavati.

Tako da CU soon. A ako već ovih dana vidite nešto okruglasto, plavo i zadihano u obližnjem parku, ta sam. 🙂 Javite se, pa da idemo posle zajedno na čašu čokoladnog mleka.

 

Održana noćna ski cross trka na Kopaoniku
Novosadski kros – Trčim za dečiji osmeh trči se četvrtu godinu zaredom!
Tags: , ,

Povezani članci

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed