Iz Dragana zrači istinski entuzijazam dok priča o razvoju rekreativnog trčanja u Hrvatskoj i osvrće se i na našu situaciju. Dragan Janković je osnivač AK Sljeme, pokretač Zagrebačkog i Sljemenskog maratona, 10 godina glavni urednik časopisa Martonac i portala utrke.com i čovek koji je motivisao više od 200 maratonaca. Dakle, više nego pozvan da nam bude sagovornik na trkačke teme.

Crnogorski “gen” :) trkač i  trener

S trčanjem sam počeo 1987. u svojoj 26-oj godini. Prekasno za neki vrhunski pristup ili rezultat, a i nisam bio pretjerano talentiran, pogotovo uz trkački nefunkcionalnu tjelesnu građu (kratke i jake fudbalerske noge). Dogurao sam do 3:02 na maratonu i 1:19 na polumaratonu i dalje nije išlo, limitiranost i crnogorski geni su učinili svoje

Međutim, u nekih 15-ak godina transformacije iz jednog anaerobnog u aerobnog sportaša sam neke stvari pokupio i uspio ih prenijeti na druge, tako da sam puno više toga postigao kao trener.

U relativno kratkom roku od 10 godina sam pripremio od potpunih početnika čak 5 državnih prvaka u maratonu, četiri muškarca su mi išla maraton ispod 2:40, a četiri cure ispod 3 sata, i nikome od njih nisam uzeo ni lipe, mada su drugi treneri znali fino naplatiti „svoje znanje“ i uzeti dobar postotak od nagrada. Najveće zadovoljstvo mi je bila misao da sam te ljude izveo na pravi put, a ako me se sete na dan bezbednosti – sete se, a ako se ne sete nikom ništa, to je bila moja dužnost, da radim :)

Uspesi i priznanja

Volim se pohvaliti da sam nastupio na više od 1200 različitih trka, te završio 89 maratona, 230 polumaratona i jedan ironman, da sam potaknuo i organizirao prva državna prvenstva u triatlonu, duatlonu, planinskom trčanju i ultramaratonu, vodio hrvatsku reprezentaciju na 13 svjetskih i europskih prvenstava.

Osnovao prvi triatlonski klub u državi i AK Sljeme, pokrenuo Zagrebački i Sljemenski maraton, 10 godina bio glavni urednik časopisa Maratonac i uređivao u to vrijeme prvi pionirski trkački portal utrke.com, osnovao Hrvatsku udrugu za cestovno i planinsko trčanje i istrenirao preko 200 ljudi da završe maraton.

Ironman

Bio sam i trčao u 30 različitih država, doslovno u svim svjetskim metropolama (Berlin, Boston, London, Pariz, New York, Amsterdam, Beč, Los Angeles, Prag, Rim, Istanbul, Lisabon, Firenza, Venezia itd), i nakon svega mogu reći da je Durmitor za mene najljepši kutak na zemljinoj kugli, gdje svakog ljeta zamnom dođe i u to se uvjeri preko 100 ljudi iz Hrvatske.

Durmitor - no place like it

1.Kako je nastao AK Sljeme i šta misliš da se promenilo u rekreativnom trčanju od vašeg nastanka?

Do prije nekih 20-ak godina jedini trkački klub u Hrvatskoj je bio Atletsko društvo Veteran (isto kao i u Srbiji), za koji su nastupali manje/više skoro svi trkači iz cijele države. Iz Veterana se poslije razvio veliki broj današnjih klubova, uglavnom po lokalnoj osnovi (Varaždin, Žumberak, Vrbovec, Jastrebarsko, Karlovac itd.).

U to vrijeme sam bio 10 godina tajnik tog kluba, a 2002. godine se klupska jezgra koja je organizirala Sljemenski maraton i okupljala oko sebe zaljubljenike trčanja po Medvednici ocijepila i osnovala AK Sljeme. U početku nismo imali nikakvih ambicija, jednostavno smo bili dobra ekipa koja je voljela trenirati zajedno, po mogućnosti što više po Sljemenu.

Bio nam je pun kufer velikog broja ljudi iz prethodnog kluba i posljedičnog cirkusa, te smo se zakleli da ćemo klupsko članstvo limitirati na brojku 15, kao u majmunskim zajednicama :)

No, od sudbine nije lako pobjeći, kolko god uložili u brzinski trening. Dobra vibra i instant uspjesi, kao plod organiziranih treninga, što drugi klubovi nisu imali, nas je dovela do toga da smo danas najmnogoljudniji trkački klub u Hrvatskoj, vjerojatno i šire, za koji je u proteklih 11 sezona nastupilo preko 400 trkača.

Puno stvari se promijenilo u trkačkom svijetu na ovim prostorima od tada, što je refleksija konstantnog širenja pokreta u svijetu, međutim AK Sljeme je direktno utjecao na mnoge stvari koje sasvim sigurno nebi bile iste bez nas. U vrijeme osnivanja kluba su postojale samo tri organizirane trke po Medvednici, a danas ih se održava preko 60! Drugim riječima, u prosjeku više od jedne tjedno.

Zagrebačka gora trenutno vrvi događanjima, mnogi trkači su se krajnje emotivno vezali za nju i smatraju je svojim prirodnim staništem, a generator svega toga je ipak bio naš klub. Osim toga, našu ljubav prema trčanju i planinama smo uspješno prenijeli na cijelu zemlju. Bili smo, motivirajući lokalne trkače i klubove, direktni krivci za razvoj nove discipline – planinsko trčanje. Čak smo i službeno uveli taj naziv, jer je do tada postojalo nešto što se tu i tamo spominjalo kao brdsko trčanje.

Mi smo insistirali na novom nazivu „planinsko“, obzirom na jasnu i definiranu razliku između brda i planine, i on se vrlo brzo ustalio, te zahvaljujući tome, već nekoliko godina imamo i državna pojedinačna i ekipna prvenstva u klasičnom planinskom trčanju, a od lani i u planinskom trčanju na duge staze (mountain running long distance). Atletičari pobjednici s tih prvenstava imaju sva prava (kategorizacije, stipendije) kao i državni prvaci u bilo kojoj drugoj atletskoj disciplini, a uz sve to, Hrvatska je već deset godina redovni učesnik svjetskih i europskih prvenstava.

Osim toga, mnogi su po prvi put bili i trčali po prekrasnim lokalitetima Velebita, Dinare, Kozjaka, Učke, Medvednice, Gorskog kotara, Ivančice, Papuka, Samoborskog gorja, Ćićarije, Biokova, ali isto tako i Grossglocknera, Matterhorna, Dolomita, Kamniških Alpi i stekli nova trkačka prijateljstva i trajno se vezali za prirodu. Što se tiče lokalnog nivoa, organizatori tih naših natjecanja su u mnogim slučajevima osnivali i klubove i dodatno raspirivali plamen trčanja na jedan drugačiji način.

2. Kako vidiš polaritet atletičari/rekreativci i šta misliš koji je najbolji modalitet da obe grupe rastu i razvijaju se?

Iznenađujuće, širina trkačkog pokreta nije donijela paralelni rast kvalitete, kako kod nas, tako i drugdje u svijetu, pa čak i u njegovoj domovini Americi, unatoč poplavi trkačkog štiva, trenera, općoj globalizaciji, dostupnosti informacija i rastućoj popratnoj industriji. Razlog tome je vjerojatno zato jer su se nekada trčanjem bavili samo oni koji su bili, ako ne odlični, ono barem dobri, a danas se ogromna većina bavi time iz nekih drugih pobuda, najviše ipak radi uspostavljanja protuteže na kruti životni režim uvezen iz kapitalizma.

Ja sam kao poveznica oba ta perioda ostao malo zatečen novom trkačkom generacijom, sa kojom nisi mogao unedogled raspravljati o sekundama i kilometarskim prolazima, ali zato jesi o playlistama. Većina nema potrebu da bude nešto posebno brza, već da bude dio trkačkog miljea, da ima svoj aktivni dio dana/tjedna, da putuje i zabavlja se po trkama, i ako je ikako moguće završi polumaraton za manje od dva sata, a ako ne – nema veze.

Na polumaratonima prije 20 godina je trka znala biti gotova već i puno prije dva sata, dok danas u to vrijeme tek stiže glavni, većinski dio učesnika.

Za razvoj vrhunskih atletičara dugoprugaša je bitna brojnost i stručnost obučnog kadra, međutim, profesionalni atletski treneri, specijalizirani za tu disciplinu, su rijetkost i direktna posljedica toga je mali broj vanserijskih trkača, tako da odnos kvalitete i kvantitete svake godine rapidno raste u korist mase i danas na jednog elitnog trkača otpada preko tisuću rekreativnih.

3. Kakav je trend u vezi sa trčanjem u Hrvatskoj? Koliko klubova, trka, liga?

Što se tiče Hrvatske, stvari su bolje iz godine u godinu, možda ne tempom kojim bi mi to htjeli, ali krivulja progresije nakon godina inertne konstante konačno ima eksponenciju, pa čak i u kvaliteti, zahvaljujući Lisi Stublić. Broj klubova kojima je cestovno i planinsko trčanje jedina ili barem osnovna tema je u zadnjih 15 godina narastao na preko 30. Većina tih klubova je vrlo aktivna, tako da godišnji kalendar trka broji preko 600 natjecanja različitih profila: cestovnih i planinskih trka, kroseva, trekinga, trailova, orijentacija i raznih ligaških zanimacija, kojih ima zaista puno i one generiraju najviše novih trkača, obzirom da su u pravilu kratke i savršen su regrutni centar.

Ukupno ima 30-ak različitih liga, a najpoznatije su Zagrebačka kros-liga po nasipu uz Savu i u parku Maksimir, zatim Varaždinska liga Drava, Riječka, Osiječka, Čakovečka, Japetić, Ivanec, Kutina, Prelog, Zabok, Verticalba, a naše sljemenske lige Puntijarka po ljeti i Lagvić po zimi su najpopularnije, s lanjskim prosjekom od preko 120 učesnika po kolu.

4. Šta je, po tebi, bio najvažniji momenat u omasovljavanju trčanja, šta je načinilo ključnu razliku?

U svakom slučaju, barem kada je u pitanju Hrvatska, ključni klik u omasovljavanju i općem senzibiliziranju nacije ka trčanju je bila škola trčanja pokrenuta na proljeće 2011. Mada smo u nju krenuli prilično rezervirano, sa željom da pokažemo kako se u jednoj mini-sezoni grupa od 40 potpuno nespremnih ljudi može u 4 mjeseca dovesti u red da završi polumaraton, brzo se pokazalo da je interes kudikamo veći.

Iznimno pozitivan rezultat, ali i odjek te prve škole je rezultirao time da su uskoro organizirane i druge škole, prvo u Zagrebu, a zatim u još nekim trkačkim sredinama, s manje ili više uspjeha, a reflektiralo se i na zemlje oko nas, pa smo napokon i mi u nečemu bili prvi.

Direktna posljedica tih škola je nevjerojatno veliki broj trkača za naše prilike na trkačkim terenima, najviše po zagrebačkom nasipu, gdje u jednom popodnevu u nekih sat/dva protrči i po 500 ljudi, a velike priredbe, poput Zagrebačkog maratona, ruše sve rekorde po broju učesnika. Industrija trkačkih pomagala konačno i kod nas trlja ruke, unatoč općem privrednom kolapsu, i nešto širih ruku se upuštaju u sponzorstava, te na taj način dodatno dolijavaju ulje na uskovitlani plamen.

5. Na osnovu tvog iskustva, koji su ključni koraci koje bi klubovi i škole trčanja trebalo da preduzmu ako žele da se razvijaju?

Ključna stvar je kvaliteta rada, uvijek bila i bit će. Bez znanja i bez entuzijazma ni klubovi ni škole neće funkcionirati onako kako treba. A to znači organizacija i dobro vođenje treninga, organizacija dobrih i zanimljivih natjecanja, organizacija odlaska na isto tako atraktivne i zanimljive trke i na kraju puno, puno pisanja o trčanju, do te mjere da se stvori dojam ne da je to važno, već da se bez toga ne može. A u biti se i ne bi smjelo!

6. Na koji način AK Sljeme sarađuje sa državom, a na koji način sa kompanijama? 

Imamo dobre i kvalitetne odnose sa zagrebačkim i hrvatskim atletskim savezima, s gradskom strukturom i s parkom prirode Medvednica. Godinama smo perjanice trkačkog pokreta u državi, pokretači planinskog i ultramaratonskog trčanja, na godišnjoj rang-listi 100 najboljih trkača/ica polovica je iz Sljemena, najmasovniji smo u svakom pogledu i svatko normalan koji je u trkačkom biznisu želi surađivati s nama.

Imamo odlične odnose s Brooksom, Adidasom i Garminom, u kojima obje strane imaju korist, i obje strane rade za opće dobro, jer se tu ne prodaje magla, i sve što svaki čovjek uloži u trčanje vratit će mu se na najbolji mogući način i kada jednom postane svjestan toga samo će se pitati što je do sada radio cijeli svoj život.

7. Kako vidiš trkačku scenu u Srbiji i koje su ključne razlike?

Srbija me ugodno iznenađuje, čak moram priznati da je u mnogim segmentima ispred Hrvatske. Beogradski maraton je jedna tradicionalna priredba koja bilježi svoje postojanje još iz 80-ih prošlog stoljeća, kada primjerice, još nisu postojali Zagrebački i Ljubljanski, o Skopskom, Podgoričkom i Sarajevskom da ne pričam. Znači, prapočetak gradskih maratona, koji su temelj trkačkog pokreta, se dešavao u Beogradu.

Mi iz Zagreba smo u to vrijeme putovali na maratone u dva smjera: ka zapadu u Beč i prema istoku u Beograd i za to bi se pripremali cijele godine, jer drugih događanja praktički i nije bilo u blizini. Po povratku s Beogradskog maratona 1991. sam na prvom sastanku tadašnjeg izvršnog odbora Veterana postavio pitanje „a zašto mi u Zagrebu nemamo maraton?“, nakon čega smo odmah zasukali rukave i već sljedeće godine organizirali prvi Zagrebački maraton, koji je ubrzo prepušten gradu, a 5 godina kasnije krenula je i Ljubljana.

Uslijedilo je nekih 15-ak godina kakvog/takvog trkačkog razvoja na ovim prostorima, na koji je neumitno ostavio trag i rat i sve ono vezano uz njega poslije, a onda se lavina počela konačno obrušavati, najprije u Ljubljani, pa zatim u Beogradu i Zagrebu.

Primjetan je entuzijazam u srpskom trkačkom pokretu, web stranica trcanje.rs je po meni odigrala svoju važnu, možda i presudnu ulogu u tome. Količina i kvaliteta pisanog štiva je fantastična, reko bih čak na američkom nivou, pravi profesionalni trkački portal bez premca na ovim „našim“ prostorima.

Generalna masovnost je nešto viša u Srbiji, ali je manji postotak žena nego kod nas, što je najvjerojatnije posljedica trkačkih škola u kojima većinski trče pripadnice ljepšeg spola. Uglavnom, nekih velikih razlika srpskog i hrvatskog trkačkog pokreta nema, enutuzijazam je visok, a profesionalnost niža, što je karakteristika i svih ostalih društvenih segmenata, takvi smo kakvi smo.

Trka mira

Mene osobno, kao osvjedočenog (jugo)nostalgičara, vesele trkačka prijateljstva, međusobna druženja i suradnja ljudi uključenih u trčanje s cijelog teritorija bivše Juge, čak i od strane vrlo mladih trkača, koji nisu iskusili zajedničku državu. To samo još jednom govori da su svi trkači međusobno jedna posebna ljudska vrsta bez države, bez granica, bez nacionalnosti, bez rasnih i drugih predrasuda, koja ima svoj zajednički smisao na pijedestalu iznad svega. I kad sretnete Japanca, Mađara, Francuza ili Litvanca koji trči, imat ćete šta satima pričati s njime i lako ćete ga razumjeti jer praktički živite isti život.

8. Šta je najbolja stvar koju je trčanje donelo tebi lično? Kako vidiš sopstveni razvoj, i ciljeve za budućnost?

Upravo to da sam kroz trčanje vidio pola svijeta i upoznao puno ljudi. Drevno pleme Inka nije imalo novac, a bogatstvo se mjerilo brojem ljudi koji se vežu oko pojedine osobe. Danas je drugačije, sve se mjeri novcem, međutim, ja se osjećam vrlo bogatom osobom, bez obzira što kupujem na sniženjima :)

9. Za kraj, šta imaš da poručiš čitaocima sajta trčanje.rs i nama, kao platformi za komunikaciju?

Trkači su čudni. Vole čitati o trčanju, ali ako sutra izađe članak u kojem će pisati da trčanje uzrokuje rak pluća samo će se nasmijati, obuti tenisice i otrčati svoj krug. Stoga, nemam im što poručiti, štogod ja rekao oni će popodne završiti na nasipu… a baš sam to imao namjeru :)

Portalu trcanje.rs želim da nastavi s ovim što tako dobro radi. Smatram da imate dovoljno energije i kvalitete da u skoroj budućnosti pokrenete i tiskovno izdanje. Jest da je zajebancija malo žešća, ali uz dozu evidentne strasti koju posjedujete uživat ćete i dodatno pojačati srpski trkački pokret, ali i učvrstiti svoj status u njemu.

Hvala Dragane!