Blog & Kolumne

Pag – La Isla Bonita

6 komentara

Nikad nisam mislila da ću trčati. I onda kada sam počela, mislila sam da me neće držati. A naročito nikad nisam mislila da ću ga zavoljeti ili biti u stanju trčati polumaraton.

Kako je sve počelo?

Sve je počelo prije dvije godine, u jedno kasno popodne u veljači, kada sam obula stare tenisice, obukla trenerku i istrčala van. Učinila sam to u trenutku svojevrsnog impulsa, bez razmišljanja… slijedila sam intuiciju, želju svojeg tijela koja nije bila povezana s umom.

Osnovni mi je pokretački impuls, doduše, bio stres, ali stres je s vremenom nestao, a trčanje je ostalo. Polako je ušlo u moj život, iz dana u dan sve mi se više zavlačilo pod kožu, i danas je dio mene.

Zašto sam se prijavila na trkački kamp?

Poput odluke da počnem trčati, i odluka da se prijavim u trkački kamp došla je impulzivno. Kada sam na internetskoj stranici Utrke.net vidjela oglas da se u rujnu 2011. organizira Međunarodni trkački kamp na Pagu u Novalji, prijavila sam se bez razmišljanja.

Jedino što mi je u tom trenutku valjda uspjelo proći glavom bilo je: „Sjajno!“ Zaključila sam da jednadžba more + trčanje + druženje, ne može imati negativan rezultat. Preplavio me val entuzijazma i jednostavno sam se morala prijaviti.

Uvijek sam trčala sama, nikada me nitko nije uputio u pravila ispravnog trčanja, disanja, treniranja ili prehrane i kamp mi se doimao savršenom polazišnom točkom gdje ću moći pitati sva ona pitanja o trčanju koja su mi prolazila glavom i uz stručno vodstvo izaći iz okvira svoje rutine i testirati granice svoje izdržljivosti.

Dojmovi

Iako nisam znala što točno očekivati od kampa, očekivala sam mnogo. Očekivala sam i dobro trčanje i dobre ljude i dobru zabavu i dobro more i dobro vrijeme, ali više od svega, očekivala sam da ću se u kampu pripremiti za polumaraton.

Bez imalo preuveličavanja mogu reći da sam dobila sve to i mnogo više. Kamp je naprosto nadmašio moja očekivanja. Bio mi je to prvi aktivni odmor u životu i u potpunosti me osvojio. Dani su nam od ranog jutra u cijelosti bili ispunjeni različitim aktivnostima. Pored redovitog treniranja, bilo je tu i različitih radionica, razgledavanja otoka, obilaženja prelijepih plaža, kupanja, sunčanja, druženja i gledanja motivacijskih filmova.

Katkad je doista divno poput ovčice slijediti pastira, u ovom slučaju trenera i organizatora, i ne razmišljati o opcijama što i kako, kada i gdje. Osobno smatram da je programom postignuta idealna kombinacija treninga i slobodnog vremena.

One tjelesno zahtjevne aktivnosti, trčanje i bicikliranje, bile su savršeno uravnotežene s tjelesno opuštajućim aktivnostima kao što su kupanje, istezanje, joga na plaži i sl.

Pozitivnom odlikom kampa smatram i to što su mnoge stvari bile proizvoljne ili predmetom dogovora. Osim treninga, ništa drugo nije bilo obavezno, što je cijeli odmor obojilo jednim ležernim prijateljskim ozračjem, tako da su i one obavezne, tjelesni zahtjevne aktivnosti prošle u nadasve pozitivnom i zdravom timskom duhu.

Je li mi kamp promijenio život?

Iskreno vjerujem da jeste. I trčanje mi je promijenilo život, iako to onog tmurnog poslijepodneva u veljači, kada sam prvi put izašla na igralište u kvartu i otrčala 5 krugova, nisam ni slutila.

U kamp sam došla poput pravog „padobranca“. Sama, iz Zagreba, među hrpu stranaca. Ti „stranci“, međutim, vrlo su mi brzo postali dragi prijatelji. Možda se čini pretjeranim tvrditi da vam u samo tjedan dana potpuni stranci mogu postati prijatelji, ali ja to tvrdim i vjerujem da je uzrok tome upravo trčanje.

Draž trčanja u društvu!

U kampu sam doživjela dva trenutka svojevrsnog prosvjetljenja zbog kojih tvrdim da mi je na neki način promijenio život.

Kao prvo, po prvi sam put shvatila do koje mjere trčanje zbližava ljude. Do kampa sam uvijek trčala sama i ne mogu reći da mi to ikada smetalo. U svojoj knjizi What I Talk About When I Talk About Running, Haruki Murakami rekao je da je on od onih ljudi koji vole biti sami sa sobom, odnosno, da je od onih kojima nije bolno biti samima, a takva sam i ja.

Volim trčati sama, bez glazbe, prepuštena svojim mislima i impresijama krajolika pored kojih prolazim.

Međutim, u kampu, trčeći u društvu mojih dragih cimerica Slađane i Sandre, uvidjela sam i draž trčanja u društvu i začudila se kojim intenzitetom zajednički tjelesni napor može zbližiti ljude.

Kada s nekim zajedno trčite deset, petnaest, dvadeset kilometara i zajedno s njima dijelite krize na istim uzbrdicama, vrućinama, kilometrima ili radost dolaska na cilj, ta vas iskustva, htjeli vi to ili ne, neminovno zbliže. Bilo mi je to posve novo otkriće i, uvjeravam vas, osjećaj je predivan.

Upoznavanje sebe kroz popis filmova, knjiga…

Drugi trenutak prosvjetljenja doživjela sam na radionici upoznavanja na kojoj smo se drugim sudionicima kampa morali opisati putem svojih najdražih filmova, knjiga, ličnosti, likova, brendova i sl. Na prvu mi se zadatak učinio besmislenim jer se u moru potencijalnih odabira nisam mogla uhvatiti ni za jedan, međutim, uskoro su se određeni naslovi i imena počeli kristalizirati i cijela je igra počela dobivati svoj smisao.

Po završetku igre ostala sam u čudu nad svojim popisom i s jednim novim uvidom u vlastitu osobu. U popisu filmova, knjiga, ličnosti i brendova koji me opisuju, gledala sam odraz sebe koji dotad nisam poznavala. Bila sam to ja, u svakom odgovoru, pod svakim pitanjem, bez sumnje ona ista, ali pogled na popis uzet u cijelosti istaknuo mi je nekoliko osnovnih karakternih osobina za koje nisam bila svjesna da su baš toliko snažno izražene. I tako, zahvaljujući bezazlenoj igri na plaži, danas sebe poznajem malo bolje.

Za kraj, u maniri jednog reklamnog slogana, mogu još samo reći: babinje ljeto, veselo društvo zaljubljenika u trčanje, predivan otok, par novih spoznaja i šačica novih prijatelja – jednostavno neprocjenjivo!

A što dalje?

  1. Na Zagrebačkom maratonu, 9.10. 2011., u gradu koji danas zovem svojim, otrčati svoj prvi polumaraton.
  2. Na Ljubljanskom maratonu 23. 10. 2011., otrčati svoj drugi polumaraton.
  3. Na proljeće posjetiti prijatelje u Beogradu i otrčati polumaraton na njihovom Beogradskom maratonu.
  4. Općenito redovito trčati, aktivno i zdravo živjeti i uživati u tome.
  5. Naravno, ponoviti trkački kamp i iduće godine.

A do tada…

http://www.youtube.com/watch?v=li7btLzgvn0

Šta je Stiv Džobs utkao u Trčanje.rs?
Reč trenera za oktobar 2011: 100 članova Trčanje.rs

Povezani članci

6 komentara. Leave new

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Fill out this field
Fill out this field
Molimo vas da unesete valjanu adresu e-pošte.
You need to agree with the terms to proceed