color run

Postoje dvije stvari koje bi trebalo da znate o meni.

Sve u mom životu mora da ima smisao. 

Oduvijek je tako, znate kada već sa svojih 8 godina u mraku sobe razmišljate zašto ste vi baš ovdje, baš TU, ne u svojoj sobi, nego na ovoj planeti; zašto baš postojite u TOJ porodici i govorite TIM jezikom koji nazivate maternjim; i uopšte ko ste VI, i odakle vam svijest na kojoj ste zahvalni uz dozu strahopoštovanja. Uz toliku količinu pitanja koje sam ponekad stidljivo postavljala roditeljima, Dr Tata je odmahivao glavom i govorio “Man’ se filozofije!”, a Draga Mama je često ostajala nijema i dugo me grlila. Bilo mi je malo krivo što nisam dobila odgovore na pitanja, osjećala sam potrebu da saznam.

Znala sam da treba da pratim sebe. Sad da me pitate: “Šta znači, da pratiš sebe?”, ne bih vam mogla odgonetnuti. Jedini smisleni odgovor je da vjerujete sopstvenoj procjeni i osjećanju, da sve što vam je lijepo jeste dobro po vas. Taj smisao koji ganjam ne postavlja teške zadatke samo meni, nego i mojoj okolini koja me trpi. Nekoliko ih je koji me i bodre u tome, i posebno uživaju u svakoj maloj pobjedi smisla.

Život treba da ima neku svrhu, neki cilj, zar ne? Posljednjih godina moj nije imao posebnog reda ni značaja. Posvećivala sam se određenim sferama života do iznemoglosti: istrošenim ljubavima, bivšim poslovima i izanđalim prijateljstvima. Sebe sam se odrekla, jer sam mislila da je to u redu. Poslije nekog vremena, ustanovila sam da sebi nedostajem. Da želim da se upoznam iz početka. Kada sam to saopštila mojima, Dr Tata je promrmljao “Opet ti filozofiraš!”, a Draga Mama me je zagrlila.

Gadan raskid, neodređen posao, izvještačeni saradnici u neposrednoj blizini su me iscrpili. Velika očekivanja od drugih ljudi su uticala na moju sliku o samoj sebi. Toliko, da sam zaboravila na svoje jedino očekivanje: da uživam. Nemam potrebu za utjehom, nemam krizu identiteta, krizu tridesetih godina; prosto, želim da uživam u sebi. Onako sebično. Recimo, da konačno odem na tu školu fotografije (urađeno!), na časove krojenja i modeliranja (urađeno!), da počnem da trčim… Mogu ovaj put sa klubom, konačno. Škola trčanja? O, u grupama?!

Nikada nisam željela da budem dio grupe

Oduvijek je tako, znate kada već sa svojih 12 godina prezirete sve što je masovno ili samo plagijat, što je bilo kakva vrsta sličnosti, kada vam sluh određuje da ćete slušati Enigmu ili The Cranberries, kada vam pubertetski duh ne da da se identifikujete. Nešto je drugačije u vama, ne znate ni sami šta, ali već tada se rađa individualista kojeg samo vi možete da kontrolišete.

Kako se ježim bilo kakvih zabrana i kontrole, tako sam individualistu u sebi pustila da raste do neviđenih razmjera. Grupama sam rijetko prilazila, insistirajući na posebnosti svake individue, o apsurdu ljubomore, o besmislu zavisti. Grupama su potrebni vodiči i autoriteti, sa kojima se po pravilu nikad ne slažem. No… ako sam riješila da sebe ponovo upoznam, da uživam, morala sam neki kompromis da napravim – da pristanem da budem dio grupe škole trčanja sa jednom autoritativnom figurom – trenerom.

Okupili smo se u KC Grad, u Savamali. Od beogradske Košave, logo BRC-a, Pobjednik u trku, vijorio se ispred ulaza i tako da nam je pokretom glave signalizirao da uđemo. Radoznalo sam zavirila u dobro poznati Grad, ovaj put u sred bijela dana. Sledila sam se. Iskreno, nisam ni pomislila da bi bilo stotinu ljudi. Prošla sam hrabro naprijed, do prvih redova. Znala sam da tamo uvijek ima slobodnog mjesta, i da tamo sjede uglavnom slični meni – nekadašnja djeca iz prvih klupa. Osmijehom sam dobro sakrila nelagodnost i našalila se sa budućim kolegama-trkačima.

Nekoliko entuzijasta sam upoznala tog prvog dana, dok smo upijali rečenice Veroljuba i Ivana, prvih ljudi Beogradskog trkačkog kluba. Prezentacija je sadržala niz praktičnih informacija o svemu što nas je interesovalo: o treninzima i trenerima, o terminima i lokacijama gdje ćemo trčati, ali i o preliminarnom testu na kome bi odredili kojim grupama pripadamo. Eto tako sam saznala, na svoj užas, da ovaj put moram da pripadam jednoj grupi. Odmah zatim su nas obavijestili da su odlučili da nas podijele u 5 obojenih grupa, po našim sposobnostima: Plavi (početni), Crveni, Pink, Žuti i Zeleni (najnapredniji) tim. Eto tako sam saznala, na svoju radost, da je naš trkački svijet u bojama.

trkacka ljubav

Poduhvat ekipe iz BRC je da pripreme svoje trkače na 10 kilometara ili 21 kilometar za 4 mjeseca. U prezentaciji su podijelili ta četiri mjeseca na etape, koja su podsjećala skoro na godišnja doba, ili ljubavnu priču.

Running love story

Prvi mjesec trčanja, odnosno proljeće ili zaljubljivanje – proces kada je sve novo, kada si zbunjen, radoznao, očaran, pravi mali istraživač. Upoznaješ ekipu iz svog tima, trenera, saznaješ više o vježbama, disanju, o samom sebi kroz prve treninge. Kada imaš utisak da je sve prosto tako savršeno i ništa ti ne može dosaditi.

Drugi mjesec trčanja i napornih treninga je ljetodemistifikacija zaljubljenosti – proces kada očaranje prelazi u realnost, nekada i u razočaranje, kada se teški vazduh lijepi za tijelo i slabi duh, kada partneri postaju nepodnošljivo prisutni u svakom segmentu života. U ljetnom dobu trčanja najviše se sumnja i često se odustaje. U ljetnom dobu ljubavi se najčešće iz zaljubljenosti ne uplovi u ljubav.

Treći mjesec trčanja je zrelo prihvatanje vježbi i treninga – prava jesen u kojoj se primjenjuje sve što se napornim radom do tada steklo. Zrela je i ljubav koja dođe do svoje jeseni, u kojoj se poštovanje i dosljednost više ne takmiče, nego se dostižu.

Trkačka zima nastupa u posljednjem, četvrtom mjesecu, u kome trčanje postaje svakodnevnica, rutina, potreba koja je dostupna. Ljubav kojoj se uvijek vraćamo. Ona ljubav koja ti na sve tvoje strepnje govori da se maneš filozofije ili koja te zaštitnički grli bez ijedne izgovorene riječi.

Sa predavanja sam otišla zadovoljna i riješena da uspijem. Postoje dvije stvari koje moram da znam o sebi: dio sam grupe i ne treba stalno da se opterećujem smislom.